jednog jutra, strahujem,
ti ćeš se sasvim neprimjetno izviti u pjesmu
oćutaću to stoički
ovakvim ljubavima
bez glave i repa
ništa drugo i ne preostaje
nego da budu lijepe
a to, složićemo se,
geometriji ne priliči
jer da je suprotno
već bih se odavno razlijevao po tvojoj utrobi
vijekovima
unazad
goli bismo preležavali nedjeljna popodneva
ovako, još si tu
a već mi nedostaješ
čak mi se dopada i način na koji me udaljavaš
k’o rijeka kad se povuče
a iza nje, eh…
na ispucalim obalama nemarno rasute školjke…
da, od sedefa
krhke i svjetlucave ali mrtve