Mi tkamo golemu slučajnost za sutra
bezvoljnim korakom od juče.

Perući ruke
sječemo vene,
umivajući lica
vadimo oči,
brijući se
režemo vratove –
– jedine spone između stopala na zemlji,
i glavâ u oblacima.

Mi tkamo golemu slučajnost za sutra.
Mi to činimo danju.

A dok prolaze djetinje hladne
edipovske noći,
umilno stenjemo
pod teškim jorganima,
zaboravljajući pomamnu smrt
i bezvoljan korak od jučer.
A sutra,
sutra sve ispočetka.*

* na motiv Heineove pjesme «Šleski tkači» ( «Mi tkamo, mi tkamo…» ).

2007., Brod