Samo se nalaktio na prozor
i zurio u strogoću pretkataklizmičnog neba
nabijenog na krovove susjednih kuća.

Prizor je to, savršen,
kao pjesma Zbignjeva Herberta,
nešto između romanse i dokumentarnog filma,
to nebo, raspeto između očekivanja i sudbine.

Kilometrima uokolo uspijeva život,
žene imaju ogrubjele dlanove
a muškarci ispucale očne kapilare,
i dok se upinju da dokažu
da ipak vrijedi truda,
rastu im nosevi i paraju nebo,
i repovi im plaze po prašini.

Njemu se čini da dolazi proljeće
ili je to deja vu nekog pasjeg života,
kako bi to protumačio njegov prijatelj.

I, on se otima,
naglavce viseći među mnogima,
kao šišmiš u snu,
otvoren kao teleća utroba,
bestidno go kao kokošje jaje…

2007., Brod