Stara vještičurina Erši, još uvijek ima snage da, uprkos godinama, istrči na verandu, upetljavajući svoje dronjke u paučinu, mlatarajući rukama po zraku, upirući prstom negdje gore, pa u nas, i sve to urlajući na nekom svom jeziku, nerazumljivom i strašnom. Moja stara kaže da je to mađarski, ali ne bih se mogao kladiti da ijedan od ovozemaljskih jezika može zvučati tako jezivo. Čini to, ona, svaki put, kad nam lopta preleti u njeno dvorište, u njen nekadašnji cvijetnjak, gdje su se šepurile gladiole, tulipani, maćuhice i ruže, a gdje je sada carstvo čička i ambrozije. A lopta, lopta je okrugla, pa mora da preleti, ponekad i namjerno, jer odmah tu, preko ograde, gdje je bio cvijetnjak gospođe Balšić, tu je sada, najveće okupljalište djece iz ulice – igramo fudbala, na male.

Razlozi iz kojih mrzimo gospođu Erši, mi djeca i odrasli, su mnogostruki: između ostalog, ona je ostala ovdje, dok smo mi izbivali po kojekakvim vukojebinama, i, vojska ju je, svu u dronjcima, prljavu i smrdljivu, više puta vodila na ispitivanje, a vojska to ne čini bez razloga – evo, zašto mene niko nije vodio na ispitivanje – nisam kriv, to je! Osim toga, u ulici je postignut prećutan kompromis oko činjenice da i gospođa Erši mrzi nas – zašto bi inače siktala i metanisala, prizivala te svoje anđele i đavle, proklinjala nas, sve nas koji smo preživjeli i vratili se.

O gospođi Erši, njeno novo susjedstvo, raspredalo je najfantastičnije priče. Pričalo se da po čitavi dan i noć, sjedi na sredini sobe, u pohabanoj fotelji, zastrašujuće dostojanstvena, desnom rukom naslanjajući se na starački štap, na čijoj dršci je u vidu završetka bila izrezbarena jarčeva glava. Tako se pričalo. Sjedi mirno, i čeka Nečastivog da je odvede. Sjedi, tako, i po uglovima visokih stropova posmatra igru vlage i paučine, rađanje nekog novog jalovog oblika života koji se spušta do visokih polica sa knjigama u vidu nečeg nalik mahovini.

Sjedi i posmatra stare ormare od šperploče, vanjštine sačinjene od providne imitacije punog drva, pune moljcima izgrižene garderobe: tu se izdvajaju nekolicina nekada modernih velova, šeširi, tunike, i jedan crni svileni kombinezon, uspomena sa ljetovanja u Italiji gospođe Erši, davne 1969., uspomena na jedinu ljubav gospođe Erši, crnomanjastog italijana, čije je razglednice, nakon uzaludnog čekanja, počela ispisivati i slati sama, prilikom boravaka u banjama, a odavali su je žigovi lokalnih jugoslovenskih pošta. Sjedi, tako i jedino što ju uspijeva uzrujati su ljudski koraci u njenom istrulom svijetu, pa bila to i dječja stopala.

Tako je živjela gospođa Erši, a mi smo uživali remeteći njen mrtvački mir, njeno sivilo i mrak, i tišinu isprekidanu škripom istrulih podova.

A onda je, jedan dan, iz bijelog mercedesa bez tablica izašao jedan debeli. Ime mu nisam znao ali sjećao sam se da ga je moj otac prije rata plaćao da djedu i baki na selu pomogne obaviti neke poljske radove. Ali sad je to bio drugi čovjek, u vojnoj uniformi, sa bijelim opasačem koji mu je čuvao ogromnu utrobu da ne prsne, sa imitacijom rej – ban naočala i čačkalicom u uglu usana. Mi smo stali sa igrom a on nam je, žvačući tu čačkalicu ili drvce nalik na nju, drčno dobacio: “Šta je?”. “Ništa”, htio sam odgovoriti, htio sam ali nisam smio. I onda je kao po crvenom tepihu otparadirao do ulaznih vrata na kući gospođe Erši, s prijezirom razgledajući zapušteno dvorište, sad lijevo, sad desno. I kako je samo zagalamio unutra!

Čulo se kako bogara i kako krši i lomi. I njeno proklinjanje se čulo, to nemušto proklinjanje, i njeno životinjsko ridanje. Krik bespomoćne životinje. I onda je odjednom sve stalo, i on  se ljuto odšepurio do mercedesa, glasno zalupivši vratima. A onda se na ulaznim vratima još uvijek svoje kuće pojavila i gospođa Erši. Živa je. Eto je, izašla je samo da za ovim drznikom baci neku kletvu: da mu se kosti raspu po Ozrenu, da ga majci bezglavog donesu, ili šta već.

A evo šta je bilo na stvari.

Dugačka i ruševna kuća gospođe Erši, trebala je poslužiti za smještaj nekolicine usamljenih, neudomljenih, ubogih i slučajnih sapatnika gospođe Erši, ali nju se na to nije moglo privoljeti. Njena kuća da bude socijalni smještaj? Ni slučajno.

To je bila misija ovog debelog. Jer dolazili su i ranije: cvikeraši, kravataši, uniformisani, dolazili su, i vraćali se neobavljenog posla.

Ali ovaj debeli je, nećete vjerovati, od prije nekoliko mjeseci postao ubica, kradljivac, konjokradica. I ovaj bijeli mercedes bez tablica tek je postao njegov, i cipele, i naočale, i čitav imidž i stil silnika tek su mu zanjihali nerve.

Sutradan ujutro probudio me žamor pod prozorom moje sobe. Čak se i debeli Đuro, koji je sam za sebe tvrdio da „voli ubosti nožem“ potkrepljujući tu tvrdnju činjenicom da je prije rata na zboru pred seoskim Domom kulture, šrafcigerom ubo jednog koji mu je cijele večeri vadio živce, „ne samo njemu nego svima“, nasađujući se, malo – malo na sredinu kola, čak se i on, velim, iščuđavao: „Ošta im je trebalo da nju diraju, nema poroda, nema sinova koji tamo negdje preko pucaju na nas!?“.

Gospođa Erši je to jutro dočekala mrtva. Zaklana. Više se ne sjećam ko ju je, ni kako, pronašao, gdje leži posred dnevne sobe, u lokvi tamne zgrušane crvene krvi kao na impresionističkom platnu.

Još danima su stajale ljestve uz bok kuće, kuda je ubica ušao, ali sva priča o tome šta se dogodilo je istoga jutra prestala. Čak je i debeli Đuro znao da bi se na mjestu gospođe Erši, u tom nadrealnom prizoru, mogao naći bilo ko od nas, pa i on, koji, inače, voli ubosti.

Mi smo novi fudbalski teren pronašli stotinjak metara dalje, u školskom dvorištu. Ne samo zbog straha od smrti koja se te noći ukazala u kući gospođe Erši, nego bez nje više nije bilo zanimljivo. Mrzili smo nove stanovnike u Prve Proleterske 34, više nego što smo mrzili gospođu Erši, i govorili smo, među sobom, kako bi im trebalo, u najmanju ruku razbiti prozor, zaplašiti ih nekako, ali sve je ostalo na tome – na praznoj priči. Valjda smo, već tako mali, naučili da je sopstvena guzica najsvetiji ideal ( „Čuvaj se, i bog će te čuvati“, govorila je moja baka ).

Tipa sa rej – bankama viđam i danas. Radi kao poštar. Sretnemo se, nekad, u hodniku zgrade u kojoj živim, kad izlazi iz  stana gospođe Borisavljević, nekadašnje učiteljice koja se još uvijek drži starog običaja da poštara, kad joj donese penziju, ponudi čašicom domaće rakije.