Zovem se Čedo Jovin Čede Jovinog. Tačka.

Lažem, ne zovem se tako, ali da je po pravdi, bilo bi tako i nikako drugačije. Tako bi i ova pripovijest o nama, Čedama i Jovama, bila istinitija pa bi se pučina – komšiluk, rodbina, poznanici i nama nepoznati ali redovni čitaoci žute štampe – mogli raspamećivati od čuđenja nad našim sudbinama, jer prostu pučinu prosto raspamećuju istiniti događaji. Prosta činjenica da je sve bilo baš onako kako je prikazano.

No, da se ostavim pučine i prostakluka, ako ime i jeste znak, ćud je čovjeku njegova sudbina. Iako me ne nazvaše Čedom, ćud mi je Čedova. Da su mi i kožu naizvrat okrenuli, teško da bih izašao na drugo, nego na ovako kako jeste.

Neplodno drvo siječe se i na vatru meće, tako piše u Knjizi, a kad već nije po Knjizi, onda je po suludom htijenju magle, prašine i hirova trenutka koji me uzeše pod svoje.

Čedo je bio slobodni zidar, slobodan od svega sem rakije. Bio je i drvodelja, krasnopisac. Verao se pod nebesa. Po letvama koje još mirišu na živo drvo hodao je kao Isus po vodi. Kad digne krov, pa domaćin na nj podigne zastavu, sprema se večera. Čedo sjedi na čelu stola, meštar tridesetitrećeg reda. Pred njim postavljaju najbolju trpezu – mezu, supu, meso, rakiju. Rakiju.

Pričao mi je da se nakon ovakvih večeri znao vraćati kući i zaspati u kanalu, pa bi se probudio u pola noći i ne bi znao otkuda je došao ni na koju stranu krenuti. Tako je s nama krasnopiscima i  rakijom.

Zvučaće suludo, kako, vjerovatno i jeste, ali Čedu i mene, još sredinom osamdesetih, u mom najranijem djetinjstvu, vezala je baš ona. Rakija. Nje, jednostavno, nikad nije bilo dosta, a uz to su mu je, iz proste brige uskraćivali. A ja sam znao gdje je skrivaju.

Kad ostanemo sami, kad mama i tata odu na posao, vadio bih mu flašu i potom je pažljivo, baš onako kako je stajala, vraćao na isto mjesto. Da niko nikad ne otkrije našu tajnu. Zauzvrat, Čedo je vadio hrpu ekserčića raznobojnih glava i stavljao je preda me. Dao bi mi i čekićak, i neku letvu, pa bih se čitav dan zabavljao na gradilištu naše buduće kuće, koju ćemo sizifovski graditi iznova i iznova u godinama koje će uslijediti.

Jedne od posljednjih jeseni njegova života, cijepam drva iza njegove kuće. Pored mene je torbica, u njoj pljoska od tri decilitra konjaka. Gledam ga kako mi prilazi, brkat, sa blago zabačenom šubarom na glavi, sav treperi kao kakav deduška iz ruskih bajki. Sjeda na panj pored mene. Ostavljam sjekiru i iz jeftine kineske torbice vadim konjak. Posmatram njegove oči koje sjaje kao pred otkrovenjem i srce mi je puno, jer znam da se krug zatvara. Brzo smo je ispili. Sljedeći put kad dođem, ponijeću litru jer pljoska nam stane u oči koje sjaje, a litra… litra će nam otvoriti duše kao svete knjige, i tek tad ćemo saznati koliko toga imamo reći jedan drugom.

Biće to na dan Svetog Aranđela te godine. Ni litra nam neće biti dovoljna. Po kiši i blatu, preskačući potoke, nekada jasno vidljivim šumskim stazama, preko brdâ ići ću prvi put s Čedom po rakiju.

Čedo je bio drvodelja, krasnopisac, slobodni zidar, slobodan od svega sem rakije. Blag i miran. Bio bih i ja da su me po njemu nazvali, ali nisu.

A nazvali su me… znate već kako su me nazvali. Vijećali su otac i majka o tome, mjesecima, te se tako desilo, slučajnošću poput “bijelog dima” koji se vija nad vatikanskim ulicama, ili božjom providnošću, ko će ga znati, da sam ponio ovo bezrepo ime.

Tog jutra kad sam se rodio, kroz prozor bolničke sobe porodilišta u Slavonskom Brodu vidjele su se prve pahulje snijega te zime, a šezdesetak kilometara južno, u bosanskim brdima iz kojih je poteklo seljače koje je tog jutra postalo moj otac, obliznula se krava. Dobar znak, reklo bi se, da jedno od teladi sutradan ujutro nisu pronašli zaklano. Vuk, kurjak, čagalj, đavo će ga znati. Tek, šteta se zbila.

Tako su se dobri predznaci smjenjivali s lošim događajima u vremenima koja slijede, jer tako je bilo otkad je Čeda i Jova, otaca i sinova, sinova i otaca, čiji sam posljednji izdanak, i tome se moralo stati u kraj.

Četrdesetipet godina kasnije, na dan Svetog Aranđela, stojim pored prozora i u sumrak posmatram prve pahulje snijega. Sjećam se sanjkanja na selu, na sanjkama napravljenim Čedovim rukama.

Nigdje ni Čeda, ni Jova – samo snijeg i ja.