1.
Razmišljajući o različitim sudbinama,
u patetičnom maniru
zapisao sam:
Volio sam biljke, životinje i ljude,
i sklanjao sam im se.
Putovao sam, ali ne mnogo,
tek koliko je dopuštao prostor omeđen mržnjom.
Bio sam samosažaljiv,
potresen karmom i beznađem,
nemoćan pred harangama
i pred rasipanjem.
Gledao sam kasapine
gdje orezuju ruže i zvižde,
i mislio sam da mi je duh slobodan
a želudac jak,
i da ima vremena.
Tješio sam se istorijom.
Od bljutavih naslada imao sam još
uobičajene poroke u neuobičajenim količinama,
i jedno razdoblje života,
naročito plodno za sretno dangubljenje,
proveo sam zamajavajući se teorijom.
Govorio sam sebi:
„Možda je bolje da šutim,
njegujem bore od smješkanja, i šutim.“
Govorio sam sebi:
„Bog je svemoguć, ali koliko?“
2.
Tražio sam…
Bio je kamen u cipeli,
rupa u sjećanju,
poljubac na rastanku…
I nisam bio sretan…
Na mala vrata,
u kuću na kraju ulice,
ulazilo je zimogrožljivo proljeće.
Lumpenproleteri, aljkavi ajduci i
„poglaviti majstori svakog krkanluka“,
tih godina su zažarenih očiju ulazili u vječna pitanja morala,
brižno, kao u apoteku
( ‘Mali mi je prehlađen, pa bih trebao… ),
ili na pijacu
( ‘Danas, za ručak, mrkva na štapu i mačak u vreći… ),
i bilo je, tu, možda, i neke sreće,
ali, nisam bio sretan…
Bilo je utjehe u ‘Pjesničkim prozama’ Tina Ujevića,
žara u ‘Komunističkom manifestu’,
života u sporadičnim pijanstvima,
suicida u mamurluku,
i vuklo se to tako godinama
po balkanskom blatu, bez muda,
k’o i sve što tavori ovdje,
dupelizački i bez časti,
i biva uspješno
i prolazi
( ali prolazi )…
3.
Otkrivali smo toplu vodu,
Mlatili praznu slamu,
Pišali uz vjetar…
Dan je bio krvav,
klali su nas komarci
i ubijala nas je promaja
dok smo jurišali na vjetrenjače
tresla se gora, rodio se miš…
Pošli smo sa Trga Cara Dušana,
pili vino Ulicom Svetog Save, i
kod Hrama Presvete Bogorodice
pretukli su nas štićenici Svetog Aranđela.
Batina je iz raja izašla,
njome su u nama ubili i boga i govno.
Bili smo iver iste klade
K’o i društvo koje nas je njegovalo niz dlaku,
kao krmke pred klanje.
Što posiješ to požanješ, govorila je moja mati,
ali vuku i medvjedu nije vjerovati,
i nemoj se vruć vode napiti, rekoh ti…
4.
Plašio sam se Sinjske ruke,
Nevesinjske puške i Mlade Bosne.
Plašio sam se svojih na svome…
Htio sam da probam deveto nebo,
i probao sam, pa se usr’o,
i ostao bez kučeta i mačeta…
Držao sam se neke grozničave ideje
k’o pijan plota,
ona me je i prevela žednog preko vode…
Orao sam drumove,
k’o i moji zemljaci, doduše,
i napojen rujnim vinom čekao da zarudi zora
i da se zabijeli dan…
Vilina kola češljala su mi ruse kose
dok sam mamurao u debeloj hladovini,
žut kao limun,
blijed kao krpa,
svjež kao rosa u podne…
A bio sam rumen k’o jabuka kad sam ispustio dušu,
i izgledao sam k’o da sam zasp’o.
Dolazio sam noću rodbini
i pio rakiju sa prozora prije svitanja…
Od mene su se,
„tužnom viješću javljamo da je u toj i toj godini života preminuo naš“,
oprostili moji najmiliji.
Bio je sunčan dan i velik sprovod,
a ja mučenik i patnik.
5.
Htio sam okom obujmiti nebo,
dušom dodirnuti boga,
okrenuti vjetar u poželjnom pravcu,
vedriti i oblačiti
i znati baš sve:
kako nastaje vatra?
je li svemir beskonačan?
ima li boga?
kako uzgojiti salatu u decembru?
hoće li prekosutra biti lijepo vrijeme?
zašto nastaju erupcije vulkana,
i da li je sudbina baš tako fatalna?
Liječio sam kijavicu,
gonoreju, sifilis, kugu i tuberkulozu,
i uvijek mi je nedostajalo ono malo da otkrijem i posljednju tajnu:
odakle ja između očevih prepona?
Vodio sam ratove zbog vječitih istina
a one su prošle i samo je smrt ostala
( biologija… biologija )…
I naizgled prirodno a platneno cvijeće
da ga zapišavaju pijanci i psi…
2007., Brod