Misli su mi bile tek zbir rasutih informacija čiji je jedini zajednički nazivnik bila moja svijest. A moja svijest je sve manje bivala mojom. U tolikoj mjeri da sam u jednom trenutku pomislio da to i nije moja svijest, nego niz prisilnih radnji nekog neurotičara u čijoj svijesti, tek kao providna mrlja, postojim i ja. Kao mrena na nekom ogromnom oku. Tuđem.

Izranjali su, odnekud, događaji u kojima jesam učestvovao, doduše i poneki kojeg se ne sjećam, ali ne nekim logičnim slijedom, ili tokom. Uopšte ne tokom. Ne može se govoriti o toku. Prije o bujici. Kao kad izbiju podzemne vode. A sjećao sam se 1964. godine i poplave uzrokovane podzemnim vodama. Vojska je dovezla gumene čamce i djeca su se vozila njima pod mojim prozorom. Ovim pod kojim sada ležim. Toliko je vode bilo na ulicama. Tad se još nisu redovno čistili odvodni kanali. Pitanje je da li su i postojali. Nego, da se vratim. Baš tako, poput bujice, nasumičnim odabirom i bez moje volje u svijesti su mi se pojavljivali događaji iz 1964., ’87, ’72, ’55, ’97, 2003. i koje već godine. I nisam uspijevao dokučiti odakle sve to. I zašto baš sada? Ako umirem, a nisam se toliko loše osjećao, svođenje računa ne bi trebalo ovako izgledati. Barem ga nisam tako zamišljao. U mojoj nekadašnjoj svijesti, prije je ličilo na listić iz konobarskog bloka u vojničkoj kantini s crtom na kraju, nego na ovo kroz što sam prolazio.

Imao sam osjećaj da se rastačem.

Dobro bi mi došlo kad bih se pogledao u špiglo, mislio sam. Ne, rekli su, što će ti sad ogledalo? Dobro izgledaš, vjeruj nam.

Nisam im imao snage objašnjavati da se ne radi o tome izgledam li dobro ili ne. Jednostavno, tražio sam potvrdu da sam to još uvijek ja. Mislio sam, kad ugledam to poznato lice koje sam brijao svakog jutra tokom ovih sedamdesetak godina, možda će mi biti jasnije da se ta hrpa mesa, kože, kostiju i živaca još uvijek drži na okupu, a slijedeći logiku, valjda bi u njoj trebao prebivati i moj duh. Identitet.
Nee, rekli, su, ne treba ti ogledalo. Sutra ćeš se pogledati u ogledalo. Ili još bolje sljedeći put kad te budemo brijali. Mi u ovom trenutku i ne znamo gdje se ogledalo nalazi. Jel’ tako?, upitala je moja ćerka, tako je, klimnuli su ostali glavom.

Ja sam znao gdje se nalazi ogledalo, špiglo, ali nisam imao snage da ustanem i uzmem ga sam. Ma pišaj ga i špiglo, pomislio sam. Nije ni važno jesam li to ja, važno je da mi bude bolje, a onda ću uzimati špiglo kad god me je volja. Kad ustanem. A kad će to biti, nisam znao. Nije znao niko. Ćerka je govorila, sve je to dobro, sve je to dobro, jel tako?, ostali su potvrdno klimali glavom. Dobro je.

Kutiju za tablete s podsjetnikom, Conrad, poslao mi je sin iz Švedske. Zanimljiva stvarčica. Međutim, kutija za tablete s podsjetnikom imala je samo pet pretinaca i na njoj je bilo moguće podesiti tek pet alarma. To, u mom slučaju, više nije bilo dovoljno, iako sam je već godinama koristio. Dva alarma, da napomenem.

Ispostavilo se da je potrebno unajmiti ženu, koja će sjediti pored mene čitav dan, biti zadužena za moju ishranu, higijenu i sve ostalo, uključujući i kutijicu za lijekove s podsjetnikom, Conrad. Tako je, pored Conradovih pet, gospođa Rada, glasom nedavno penzionisane vaspitačice iz obdaništa izgovarala još tri alarma dnevno.

Toliko puta sam uzimao ulje od konoplje koje me je, donekle, omamljivalo, ali daleko manje nego što sam zamišljao. Okus mi je bio poznat. Podsjećao me je na bravariju. Cijelog života radio sam kao KV bravar. Podsjećao me je na Tot mast. Nije da sam okusio Tot mast, ali takvog ukusa bi morala biti, pomislio bih svaki put kad bi mi Rada kapnula tri kapi konopljinog ulja na jezik.

Roboti nikad neće pobijediti ljude, pomislio sam, Eeej, kad jedan Conrad ipak ne može bez Rade. Jovan nije bio u pravu. Gdje je Jovan?, pitao sam. Jovan je umro, tata. Sjećaš se, bili smo na sahrani, rekla je ćerka. Nisam se sjećao Jovanove sahrane. Znači Jovan je umro. A Ljubo, pije negdje, je li? I Ljubo je umro, tata, prije Jovana. Sjećaš se. Nosili smo strini šećer, brašno, ulje, kafu. Sjećaš se.

Eto ti sad. Dva brata su mi umrla a ne sjećam se. Nije da sam se nešto naročito uzbudio, ni nasikirao – i vrijeme nam je da umiremo – nego, trebao bih se barem sjećati. Ovako. Ništa. Neka tupost.

Nisam ovako zamišljao ležanje na samrtnoj postelji, a nije da ga nisam zamišljao. Jesam. Bilo mi je, k’o biva, neka utjeha u problematičnim situacijama tokom života. Mislio sam, u posljednjim časovima, sve ovo će izgledati smiješno. Smijaću se glasno, k’o što sam se u četrdeset petoj smij’o na trojku iz kontrolnog rada iz Prirode i društva. Mislio sam, iz ove ležeće perspektive sve će izgledati baš smiješno: kašnjenje sa plaćanjem članarine u Savezu komunista, vječno nepodesiv termometar u Obodin frižideru, inflacija, krediti, računi, svađe sa ženom. Sve smiješno.

Nisam se nadao ovakvoj ravnodušnosti. Potpuno odsustvo bilo čega.

Onda sam zažmirio i pod nogama osjetio rosnu travu. K’o gazim ja, vodim goveda na ispašu.

Posljednje što sam čuo bilo je da ćerka kroz plač izgovara moje ime. Govori ‘dajte mi špiglo’.

Osjetim špiglo pod nosom, umro je, kaže. Tek tako. A cijelo vrijeme sam znao da nisu zagubili jebeno špiglo.