ne tako davno, nema tome ni nekoliko mjeseci,
čeznuo sam da te vidim
živu, od krvi i mesa, pored mene,
ili
preko pametnog elektronskog pomagala
koje mi je, ispostaviće se na kraju,
na duge, prašnjave staze levitiranja između voljeti i mrijeti,
samo odmoglo
pametno pomagalo meni prepametnom
sve obaveze sam odgađao
kako bismo satima pričali
smijali se
vodili ljubav na daljinu,
razmjenjivali besmislene emodžije
i još besmislenije izjave ljubavi,
kakvih se, valjda, jedino djeca ne stide
eh, kad se sjetim,
koliko sam samo bio uzbuđen prvi put kad sam ti čuo glas
onog zimskog predvečerja
način na koji mazno izgovaraš slovo ‘s’ me je sluđivao
način na koji smo se dopunjavali,
k’o voda kad se mreška u staklenom bokalu,
s gomilom dežavua,
bio mi je potvrda da si zaista nastala od mog rebra
i onda, kako to već biva…
dugo sam se pripremao da te ne sretnem,
(znam da si i ti činila isto)
i bilo bi šteta da toliki trud propadne
kad sve ostalo već jeste
i evo posljednjih dana se uspješno izbjegavamo u svega nekoliko uličica
puni povjerenja u vrijeme koje, k’o biva, čini čuda
na kraju, čime okončati to prokislo ljeto
ćao
zbogom
doviđenja,
ima li prikladnog pozdrava u rječniku Južnih Slovena
koji vječito ćute i gledaju u pod
nadam se da si dobro
da piješ puno vode
i ne zaboravi na borovnice u frižideru
ljeto je prošlo, dolazi tvoje doba godine