Kad kupuješ zavjese moraš paziti na dužinu i širinu – kažu da je socijalistička stanogradnja bila humanija, pa su te mjere bivale i do 3 x 2,5 m, a na novosagrađenim zgradama, prozori više liče na otvore na bunkeru nego na izvore svjetlosti koji nas dijele i spajaju sa svijetom.

Moraš paziti da je materijal zahvalan za održavanje, da se ne mora peglati – tek ih opereš ( u hladnoj vodi, preporučuje se na ruke ), malo prosušiš, okačiš i dobro.

Mora se paziti i na gustoću tkanja – pobogu, kroz njih mora dopirati svjetlo – sunčan dan, polje maslačaka na placu preko puta, stabljičice ljeske, tek posađena breza, tragovi geometarskih radova, čičci i ambrozija protiv koje, u to vrijeme, nisu postojale ovakve kampanje kao danas.

A opet, mora se paziti i da dovoljno sakrivaju ( sve ono što nazivamo životom smije se samo nazirati, kao u magli, kao nestvaran obris pokreta nekog nematerijalnog bića ): mladu ženu u prozirnoj spavaćici, u nedjeljno jutro, dok pristavlja kafu; čovjeka koji cijelim tijelom nasrće na ženu, crvenog od bijesa kao majmunova guzica, nabreknutih vratnih žila, znojnog ( iako zavjese ne mogu sakriti buku koju ovaj proizvodi ); djecu koja plaču, koja se smiju, koja gase 3 svjećice na rođendanskoj torti, mnogo riječi, riječi, riječi.

Zavjese su dugačke eto toliko, tek da pokriju prozor. Vise sa plastičnih neuglednih garnišli dok tata jednog nedjeljnog popodneva ne donese onu oblu drvenu šipku sa prstenjem i limenim kvačicama, kakva se staroj priviđa dok u Robnoj kući po sat i po pregleda zavjese. Tu drvenu garnišlu mama je čekala sa gomilom neotpakovanih zavjesa, kupovanih kada bi se za to ukazala prilika, kad se neka sića uspjevala odvojiti od života.

Subotama, kad se ne radi, kad popije kafu i pristavi ručak, mama sprema kuću. I svake subote, nanovo poslaže kutije sa zavjesama. I mi, moja sestra i ja, se skupa sa mamom divimo njihovoj ljepoti – zavjesama, kuhinjskim krpama i posteljini – svemu onom što će jednog dana postati miraz, kad sestra i ja narastemo, kad mama i tata ostare ( šta ako se to ne dogodi, pitam se ja! ).

„Znaš li za šta služe zavjese?“, pita mama.

„Da ne možeš prstima po staklima“, odgovaram ja.

„Ne“, kaže ona, ja sležem ramenima, „da cvijeće na prozorima ima pozornicu na kojoj će plesati“.

„Ih, cvijeće“, mislim se ja, al’ ‘ajde.

Mama je mislila da se svijet vrti oko cvijeća i zavjesa, i… budućnosti. Maštala je o jednom proljećnom danu kada će bezbrižno sjesti za svoju Bagat mašinu pod prozorom, udubiti se u pažljivo birani kroj iz posljednje Burde, letimično baciti koji pogled na naše dvorište, puno ruža, jaglaca i petunija, pogled kroz prozor zaštićen i ukrašen tim savršenim zavjesama, i pjevušiti uz Radio Đerdan.

Otud je prilično teško prihvatila kad su se tog proljeća temelji budućnosti, koje je svakodnevno istrajno i uporno gradila svakim svojim dahom, nepopravljivo urušili naočigled svih nas.

Neutješno je plakala. Plakala je 450 kilometara do našeg izbjegličkog pakleništa na jugu Srbije za koje do tada nismo čuli ni u porodičnim serijama nedjeljom uveče, poslije Dnevnika, na Radio Televiziji Beograd. Plakala je dok smo se selili noseći vreće sa odjećom, fotografijama, rasparenim priborom za jelo, od jedne do druge buđave podstanarske sobe, u kojima smo se svađali i mrzili jedni druge.

Ipak, najviše je plakala onog ranojesenjeg dana kada smo čuli da je naša kuća, zajedno sa čitavim sokakom, čitavim naseljem, izgorjela, onako kako su izgorjele i nečije tuđe kuće koje smo svake večeri gledali na Dnevniku.

Mnogo godina kasnije, pitao sam se kako je moguće da baš sve izgori? Da se nekorišteni porculanski servisi za jelo stope sa čašama i gareži u neku neprepoznatljivu melasu gdje se samo mučnim naporom mogu razaznati nekadašnje plave gravure dječaka, djevojčice, seoskog prizora.

A onda sam čuo od iskusnijih, od onih koji su možda i sami palili nečije kuće: kad pališ kuću, prvo zapališ zavjese. Ne samo zato da poniziš nečiju muku ogoljavajući je pred svijetom – to ovaj zlosretni trudbenik ne bi mogao sam smisliti – nego jer one stvaraju onaj podmukli nezaustavljivi plamen od kojeg pucaju keramičke pločice, monta, zidovi; od kojeg električne instalacije gore brzo poput štapina krećući se pod pravilnim uglovima dole, gore, lijevo i desno, i koji tatinu harmoniku pod mojim krevetom pretvara u hrpu neupotrebljivog metala pa na njoj više ne možeš odsvirati ne samo sonatu, nego ni rekvijem.